Jedna od aktuelnih tema u Užicu ovih dana je pokušaj vlasti da od Beograda dobije bronzano poprsje Dimitrija Tucovića, koje se decenijama nalazi na trgu na Slaviji, kako bi ga postavili na nekoj gradskoj lokaciji. S obzirom na to da u Užicu već postoji bista Dimitrija Tucovića, ima i onih koji smatraju da su dvije mnogo za Užice. Inače, glavna užička ulica nosi ime Dimitrija Tucovića, što takođe pojedincima daje za pravo da se protive zahtjevu gradskog rukovodstva upućenom Beogradu da im se ustupi poprsje istaknutog vođe socijalističkog pokreta na početku prošlog vijeka.
Tom predlogu se protivi i Milorad Iskrin, poznati užički istoričar i autor brojnih knjiga, koji smatra da Tucovićevu bistu koja se sklanja sa trga na beogradskoj Slaviji treba postaviti u prostoru Fabrike šećera na Čukarici, gdje je on 14. marta 1907. godine organizovao štrajk radnika. Iskrin, međutim, traži da se, umjesto Tucoviću, u Užicu postavi spomenik dr Živku Topaloviću, jednom od četvorice velikana socijalističkog pokreta u Srbiji, zajedno sa Tucovićem, Radovanom Dragovićem i Dušanom Popovićem. Tačnije, Topalović je, po Iskrinovim riječima, bio nastavljač ideja socijaldemokratije u Srbiji čiji su osnivači bili Tucović, Popović i Dragović.
– Dr Živko Topalović je rođen u Užicu 15. marta 1886. godine. Tu je završio gimnaziju, a diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Ratovi su ga zatekli na mjestu univerzitetskog nastavnika u Parizu, a učestvovao je u ratovima za oslobođenje Srbije od 1912. do 1918. godine. Učesnik je Kumanovske bitke i bitke sa Bugarima na Bregalnici. Iako teško ranjen u stomak i kičmu u sukobu sa Austrijancima, poslije dvomjesečnog oporavka ponovo odlazi na front. Poslednji vojni zadatak, kaže Iskrin, imao je u novembru 1918. godine kada je komandovao vozom kojim je iz Zagreba doputovala u Beograd delegacija Narodnog vijeća da sa Vladom Srbije dogovori proglašenje zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca.
Od 1919. Topalović je bio član KP, ali je napustio komunistički pokret poslije Vukovarskog kongresa i osnovao reformsku Socijalističku partiju Jugoslavije. U periodu od 1919. do 1941. godine posvetio se poboljšanju položaja radničke klase i njenom snaženju. Ostaće zabilježeno da je dr Živko Topalović na kongresu u Vukovaru, 1920. godine, oštro istupio protiv onih koji su htjeli da radničkom pokretu udare komunistički pečat.
U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je član Ravnogorskog centralnog komiteta. U proljeće 1944. upućen je u inostranstvo da međunarodnu zajednicu upozna sa stanjem u Jugoslaviji. Dr Ivan Šubašić mu je ponudio da uđe u njegovu vladu kao ministar, ali je on to odbio, da bi, po završetku rata – protiveći se aktuelnoj jugoslovenskoj politici – otišao u emigraciju. Na brogradskom sudskom procesu, 1946. godine, u odsustvu je osuđen kao izdajnik na 20 godina zatvora. Umro je u Beču 9. februara 1972. godine, a sahranjen je na srpskom groblju u Parizu. U Užicu, nažalost, danas ne postoji nikakvo obilježje ovom narodnom tribunu.
Podsjećajući da je dr Živko Topalović govorio ruski, francuski, njemački i engleski, i bio zaista velikan socijalističkog pokreta, te da u parku ispred zgrade gradske skupštine u Užicu, u najstrožem centru grada, postoje biste Dimitriju Tucoviću, Radovanu Dragoviću i Dušanu Popoviću, a da Živko nema nikakvo obilježje, i da bi bar na njegovoj rodnoj kući u Užicu trebalo da stoji spomen-ploča sa osnovnim podacima, Milorad Iskrin ističe:
– Mi u Užicu imamo izvjestan broj ljudi koji su zaslužili spomenike, spomen-ploče i nazive ljepših ulica. Na zgradi najstarije gradske škole treba da piše „Zadužbina Ilije Narandžića”, poznatog dobrotvora. Međutim, ne samo da nema te table, već se i njegova nadgrobna ploča nalazi u korovu i blatu. Zatim prota Milan Đurić zaslužuje lijep spomenik, a ne tamo nekakav sokak na kraju grada,. Da nije bilo njega, Užice ne bi dobilo željezničku vezu sa Beogradom i onako lijepu zgradu gimnazije. Kuća Miša Trifunovića, predsjednika jugoslovenske vlade i ministra, sada je pekara. Takođe, zar ne bi bilo normalno da se iz Sarajeva u Užice prenesu posmrtni ostaci Ljubice Čakarević, heroine iz Prvog svjetskog rata, koja je umrla 1980. godine boraveći u Sarajevu kod svog brata. Bio bi red da makar ulica gdje je bila kuća Ljubice Čakarević dobije njeno ime.
Istovremeno treba naglasiti da najznamenitiji Užičanin Ljubomir Stojanović (1870–1930), čuveni filolog, najmlađi akademik u istoriji SANU, predsjednik Vlade Srbije, osnivač Beogradskog univerziteta, takođe u Užicu nema svoje bronzano poprsje. Sve se svelo na jednu malu ulicu i jednu ploču na porodičnoj kući koja samo što se nije srušila. Istoričari patriote u Užicu, ali i u čitavoj Srbiji sve su uporniji i glasniji u zahtjevima da srpski junaci iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, i druge značajne ličnosti iz istorije Srbije dobiju zasluženo mjesto u udžbenicima i na trgovima u gradovima iz kojih su krenuli u borbu za slobodu otadžbine. Hoće li se, u ovom slučaju, ostvariti neka od objektivnih želja istoričara Milorada Iskrina pokazaće vrijeme.
S. Tijanić